Osnovni cilj koji se želi postići predviđenim mjerama je postići socijalnu sigurnosti svih granđana i građanki izmjenama i usklađivanjem zakonskih propisa iz područja socijalne inkluzije, te razvojem i primjenom suvremenih socijalnih politika i programa socijalne zaštite.
I.6.1. Identificiranje prioritetnih zakona, strategija, akcijskih planova, programa i drugih akata iz područja socijalne zaštite s ciljem uvođenja i primjene međunarodnih i domaćih standarda ravnopravnosti spolova u ovim područjima;
I.6.2. Rodne analize strategija, politika, programa i projekata u području socijalne zašite s ciljem utvrđivanja nedostataka, prednosti, stvarnih potreba i mogućnosti sa stajališta ravnopravnosti spolova;
I.6.3. Redovito prikupljanje, analiza i objavljivanje podatka razvrstanih po spolu o sudjelovanju, pristupu i korištenju socijalne zaštite;
I.6.4. Izrada i provođenje programa mjera i aktivnosti za ostvarivanje jednakih prava i jednakog pristupa socijalnoj zaštiti, uključujući jačanje profesionalnih kapaciteta za primjenu domaćih i međunarodnih standarda iz ovoga područja, uvođenje rodno odgovornih proračuna te uspostava odgovarajućih institucionalnih mehanizama za koordinaciju provedbe ovih mjera;
I.6.5. Potpora istraživanjima u području socijalne zaštite, kao i programima usmjerenim na unaprjeđenje socijalne zaštite, koji tretiraju specifični položaj žena na tržištu rada te u društvenom i ekonomskom životu, primjerice: povremeni posao, prekidi u karijeri, manji prosjek plaće Itd.;
I.6.6. Potpora programima mirovinskog sustava koji tretiraju specifične aspekte radne karijere i nejednake podjele dužnosti između muškaraca i žena (skrb o djeci, skrb o ostalim članovima obitelji itd.), uključujući, kada je to potrebno, kompezacijske mjere kako bi se ublažile negativne posljedice potojećeg mirovinskog sustava na žene;
I.6.7. Potpora programima namjenjenim višestruko marginaliziranim skupinama izloženim riziku siromaštva i izoliranosti, a koje uglavnom čine žene, kako bi se podržalo njihovo uključivanje na tržište rada i ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu;
I.6.8. Provođenje promidžbenih aktivnosti, informativnih kampanja i kampanja podizanja svijesti javnosti o važnosti ravnopravnosti spolova u pristupu i korištenju socijalne zaštite;
I.6.9. Praćenje napretka i izvješćivanje o zastupljenosti žena i muškaraca u području socijalne zaštite, pristupu i korištenju socijalnih usluga i socijalne zaštite.
Nositelji odgovornosti: tijela zakonodavne i izvršne vlasti na državnoj i entitetskoj razini, kantonalna i tijela jedinica lokalne samouprave, u skladu s resornim nadležnostima propisanim važećim zakonskim propisima.
Rok za provedbu: 2013.- 2017. godine.
Socijalna zaštita i socijalna pomoć u FBiH su izrazito podijeljene i sastoje se od 11 gotovo nezavisnih sistema, sa niskim stepenom međusobne koordinacije i saradnje. Posljedica toga su brojne razlike u ostvarivanju socijalnih prava građana i onemogućavaju jedinstvenog pristupa svim resursima i mogućnostima koje pruža sistem socijalne pomoći. Postojeća mreža zakona i nedorečenost nekih od njih ostavile su pojedine odredbe na definiranje nižim nivoima vlasti i time dovele do značajnih razlika u vrstama, visini, pa i kvalitetu socijalne pomoći koja se pruža korisnicima u različitim kantonima.
Dodatnu poteškoću predstavlja i činjenica da se strategije socijalne inkluzije i politike socijalne zaštite ne provode u dovoljnoj mjeri. U oblasti socijalne zaštite pitanje rodne jednakosti nije integrirano na odgovarajući način i premda se ulažu napori da se odgovori na probleme rodnog nasilja, žrtava seksualnog nasilja tokom rata, manjina i prava porodilja kroz individualne strategije i akcione planove, u većini slučajeva resursi nisu alocirani za ovakve programe na svim nivoima.
Problemi u FBiH koji se odnose na nejednakost iz rodne perspektive u socijalnoj zaštiti djelimično proizilaze iz vezivanja prava u području socijalne zaštite/osiguranja za radni odnos i time odražavaju rodne razlike ukorijenjene u specifičnosti, tj. nejednakosti spolova u radnim odnosima.
Rodne nejednakosti u ovoj oblasti su rezultat neravnomjerne raspodjele resursa i neujednačenog provođenja zakona, što za posljedicu ima povećani rizik od socijalne isključenosti za osobe s invaliditetom, povratnike/ce i raseljene osobe, romsku populaciju, samohrane majke i osobe treće dobi. Analize statistika, ali i drugi izvještaji o socijalnoj isključenosti u FBiH za period od 2010. do 2012. godine ukazuju na sve veću „feminizaciju“ siromaštva, veći nivo nezaposlenosti žena, smanjenje reproduktivnih prava, povećanje dvostrukog tereta u vidu plaćenog i neplaćenog rada (briga za djecu, bolesne i stare) u kontekstu raspada formalnih struktura podrške, kao i povećani broj slučajeva rodno zasnovanog nasilja. Romkinje su posebno ugrožene, kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine koja je još uvijek diskriminirana i na marginama društva. Socijalno isključene su i osobe s invaliditetom, jer se svakodnevno sreću sa problemima u ostvarivanju svojih prava na obrazovanje, zaposlenje, prava na kretanje i ostalih prava.
Posljedica pristupa koji daje prednost određenim kategorijama je sistem socijalne zaštite koji je zasnovan na statusu pojedinca i nedovoljnim mogućnostima pružanja pomoći ranjivim grupama stanovništva, ograničavajući njihov pristup resursima i uslugama socijalne pomoći.
