Istraživanja organizacija civilnog sektora koje podnose alternativne izvještaje o primjeni CEDAW konvencije u BiH o nasilju u porodici ističu problem dostupnosti statističkih podataka o prijavljenim i procesuiranim krivičnim djelima nasilja u porodici koji se dobivaju od strane vladinih institucija koje imaju prve kontakte sa ženama žrtvama nasilja, a to su policija i tužilaštva, te njihove nepotpunosti i kontradiktornosti.[1] Organizacije civilnog sektora koje su u direktnom kontaktu sa žrtvama nasilja takođe prikupljaju statističke podatke, evidentiranjem žrtava koje dobiju besplatnu pravnu ili psihosocijalnu pomoć, poziva na SOS telefon i korisnicima/ama sigurne kuće, ali ne postoji jedinstvena metodologija prikupljanja i obrade podataka. Pored toga, prema zaključku organizacija civilnog društva dostupni zvanični podaci ukazuju na to da policija ne upućuje sve izvještaje o prijavljenim slučajevima nadležnom tužilaštvu, što je po zakonu obavezna.[2]
Gender centar FBiH prikuplja statističke podatke o počinjenim krivičnim djelima nasilja u porodici od svih općinskih i kantonalnih sudova i kantonalnih tužilaštava u FBiH na godišnjem nivou, a rezultati statističke obrade prikupljenih podataka koriste se za izradu izvještaja po CEDAW konvenciji. U 2012. godini analizirana je ukupno 401 sudska odluka, pravosnažna u 2012. godini, od čega od toga 289 za krivično djelo Nasilje u porodici član 222. KZ F BiH. Od ukupnog broja (289) krivičnih djela Nasilje u porodici prema članu 222, u 2012. godini doneseno je 219 presuda za nasilje u porodici prema članu 222. stav 2. KZ FBiH.[3]
Rezultati analize ukazali su na odnose između počnilaca nasilja i žrtava, njihovo materijalno stanje, zdravstveno stanje, kao i da li zloupotrebljavaju opojna sredstva, te da li su počinioci nasilja povratnici u isto krivično djelo ili su ranije osuđivani po nekim drugim osnovama i da li su u posjedu neovlašteno držali oružje. U manjem broju slučajeva u predmetima krivičnog djela nasilja u porodici određena je mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, za utvrđeno neovlašteno držanje oružja ili eksplozivnih materija prema čl. 371. st. 1. KZ F BiH
Analiza je potvrdila da se nasilje ne dešava samo među supružnicima, tako je sve više nasilja koje se dešava među bivšim supružnicima, vanbračnim supružnicima, nasilja koje djeca počine nad roditeljima, bakama, nanama i djedovima, kao i među članovima uže i šire porodice. Pozitivna strana je da sudovi ove vrste nasilja prepoznaju kao nasilje u porodici, što ono i jeste. Negativna strana je što i dalje dominiraju uvjetne osude, bez obzira na kvalifikaciju krivičnog djela nasilja u porodici, zanemarujući otežavajuće okolnosti koje se mogu naći na strani počinioca nasilja, kao što je ranija osuđivanost, posjedovanje vatrenog oružja, alkoholiziranost, kontinuitet nasilja i teške povrede koje zadobijaju žrtve.
I dalje je najzastupljenije fizičko i psihičko nasilje. Broj počinilaca nasilja i broj žrtava ne korespondira, jer u većini slučajeva jedan počinilac izvrši nasilje nad više osoba. Neznatan je broj slučajeva gdje su oštećeni i službenici policije, koji su se po službenoj dužnosti zatekli na mjestu vršenja nasilja (na intervenciji).
Kako pokazuju istraživanja,[4] izostanak adekvatne primjene predviđenih mjera sankcioniranja i zaštite posljedica je i nedovoljnog razumijevanja ovog nasilja kao psihičkog, fizičkog i ekonomskog zlostavljanja, koje obično traje duže vrijeme i koje nije incident koji će proći, da je sigurnost žrtve ugrožena, nerijetko životno, da su odnosi povjerenja narušeni i da je na djelu izražavanje moći i kontrole nad žrtvom koja se dovodi u stanje nemoći i ovisnosti iz kojeg teško sama može izaći. Podaci nevladinih organizacija ukazuju da se nasilje nad ženama u porodici u velikoj većini izražava kao kombinovano fizičko, seksualno, psihičko i ekonomsko nasilje, a stereotipno shvatanje nasilja nad ženama je da se teže fizičko nasilje okarakterizira kao krivično djelo, dok se druge vrste nasilja često ne procesuiraju, što je u suprotnosti sa zakonskom definicijom nasilja.
Analiza podataka[5] o izrečenim sankcijama za krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. KZ FBiH i krivičnom djelu i zaštitnim mjerama iz člana 6. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH 2010-2012. god. u FBiH pokazuje rast broja predmeta nasilja u porodici na općinskim sudovima u FBiH od 2010. do 2011. godine, sa 351 na 446, nakon čega slijedi pad u 2012. godini na 409. Međutim, broj oštećenih-žrtava je u konstantom porastu – sa 387 u 2010. na 486 u 2011. i 554 u 2012. godini i među njima je najviše žena, preko 70%, ali ima i muškaraca, čiji broj raste (0,9% 2010., 12% 2011. i 14% 2012. god.). Ovaj posljednji podatak ukazuje na to da se problem rodno zasnovanog nasilja počinje sagledavati kompleksnije, te da uključuje i ne samo supružnike, nego i druge članove porodice.
Iz dalje analize vidimo da je među osuđujućim presudama najviše uvjetnih, koje imaju trend rasta (75% u 2010. i 2011., a 80% u 2012. god.). Što se tiče kazni zatvora, njih je u 2010. godini bilo manje nego novčanih, u 2011 je njihov udio porastao na 16% od svih kazni, a u 2012. godine je ponovo pao na 10%.
U slučaju izrečenih mjera po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, vidimo trend rasta, sa samo 63 mjere u 351 predmetu 2010. godine, na 166 u 2011. ili 189 izrečenih mjera 2012. godine.
Podaci pravosudnih organa o izrečenim sankcijama i zaštitnim mjerama za krivično djelo nasilje u porodici u FBiH u peroidu 2010 – 2012 godine
| Godina | Ukupno | Oštećeni-e/žrtve | Osumnjičeni-e/Izvršioci | Osuđujuće odluke (izrečene sankcije) | ||||||||||
| Žene | Djevojčice | Muškarci | Dječaci | Žene | Djevojčice | Muškarci | Dječaci | Zatvor | Novčana kazna | Uvjetna osuda | Drugo | |||
| Krivično djelo/Radnje nasilja u porodici
(Član. 222. KZ F BiH) |
2010 | 351 | 290 | 31 | 34 | 32 | 9 | 316 | 36 | 42 | 250 | 9 | ||
| 2011 | 446 | 381 | 29 | 62 | 24 | 16 | 408 | 1 | 54 | 22 | 258 | 9 | ||
| 2012 | 409 | 377 | 45 | 79 | 53 | 16 | 385 | 5 | 41 | 27 | 322 | 9 | ||
| Izrečene zaštitne mjere | 2010 | 2011 | 2012 |
| Udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor | 4 | 10 | 9 |
| Zabrana približavanja žrtvi nasilja | 29 | 46 | 51 |
| Osiguranje zaštite osobe izložene nasilju | 1 | 1 | 3 |
| Zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju | 18 | 96 | 79 |
| Obaveza psiho-socijalnog tretmana | 5 | 5 | 19 |
| Obavezno liječenje od ovisnosti | 6 | 8 | 28 |
| Ukupno | 63 | 166 | 189 |
Dakle, na osnovu posmatrane tri godine u FBiH uočava se rastući trend kako procesuiranja slučajeva nasilja u porodici, tako i izricanja zaštitnih mjera, iako se izrečenim sankcijama ovo krivično djelo ne prevenira u dovoljnoj mjeri, budući da među njima prevladavaju uvjetne osude (gotovo 80%).
Kada analiziramo izrečene zaštitne mjere prema počiniocu, vidimo da je 2010. godine najviše bilo izrečenih mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja (50%), a 2011. i 2012. godine prevladava zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju (45-50%). Prema dostavljenim podacima, 2012. godine izrečeno je ukupno 189 zaštitnih mjera, od čega 9 udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, 79 zabrana približavanja žrtvi nasilja, 3 osiguranja zaštite osobe izložene nasilju, 51 zabrane uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju, 19 obaveze psihosocijalnog tretmana i 28 obaveznog liječenja od ovisnosti, što je u odnosu na 2011. godinu, više za 23 izrečene mjere zaštite.
Iako je nasilje u porodici i nasilje nad ženama u FBiH propisano kao krivično djelo po kojem postupaju policija, tužilaštvo i sudovi, zbog njegove novine i uključivanja profesionalaca i ustanova iz nekoliko sektora bilo je neophodno provesti njihovu edukaciju, koja je zahtijevala rodnu senzitivnost prema žrtvama i sagledavanje problema iz gender perspektive. Dublje analize izrečenih sankcija i zaštitnih mjera utvrdile su postojanje mnogo slučajeva utvrđivanja olakšavajućih okolnosti za počinioca, od kojih neke izražavaju veoma problematične vrijednosne stavove se šalju društvu. Posebno često se isticalo da je počinitelj “porodičan čovjek” i otac, što je interesantno, s obzirom da se radi o nasilju u porodici. Sud je takođe utvrđivao i ponašanje žrtve kao olakšavajuće, jer je “žrtva počinitelja potaknula na nasilje” ili isticao “primjereno ponašanje počinitelja”, vjerovatno u sudu.
Izneseni podaci ukazuju na relativno blagu kaznenu politiku u slučaju nasilja u porodici, na često izricanje uvjetne osude koja nema adekvatno preventivno djelovanje, kao i na izricanje novčane kazne koja često pogađa žrtve. Uzimanje u obzir olakšavajućih okolnosti koje su uobičajene za druge postupke ovdje nije primjereno i govori o stereotipnom i rodno nesenzitivnom shvatanju problema. Korijene toga bi trebalo tražiti, prevashodno, u kulturološkim barijerama da se ovaj problem sagleda u svoj svojoj kompleksnosti i da se njegovom rješavanju pristupi sa dužnom pažnjom i bez predrasuda, prvenstveno onih vezanih za dinamiku rodnih uloga i obrazaca ponašanja, kao i nedovoljnu zaštitu i podršku žrtvama ovog nasilja, što je uvjetovano i drugim problemima koji prate rad službi koje treba da pruže odgovarajuću pomoć i zaštitu.
[1]Alternativni izvještaj o implementaciji CEDAW konvencije i ženskim ljudkim pravima u BiH (2010)
[2]Ibid.
[3]Iz dokumentacije dobivene od Gender centra FBiH, juni 2014.
[4]Ibid.
[5]Podaci dobiveni od Gender Centra FBiH u junu 2014.