Analiza potreba djece i porodica iz oblasti socijalne zaštite i zdravlja u Federaciji BiH i BD, provedena za potrebe SPIS programa, pokazuje da je započeta reforma sistema socijalne zaštite i inkluzije izrazito važna i prijeko potrebna, ali i to da je postojeća mreža zakona kojim se uređuje oblast socijalne zaštite, nedorečenost i neprovođenje pojedinih od njih, zajedno sa razlikama u visini, planiranju i raspodjeli kantonalnih i općinskih budžeta, dovela do značajnih razlika u vrstama, visini, pa i kvalitetu socijalne pomoći koja se pruža korisnicima u različitim općinama odnosno kantonima u Federaciji BiH. Prisustvo takvih razlika dovodi korisnike/ce u nedoumicu, izaziva osjećaj diskriminiranosti, te podstiče utisak da se sredstvima, koja bi se trebala koristiti za pomoć osobama i porodicama u stanju socijalne potrebe, manipulira i da se ona zloupotrebljavaju[1].
Premda saradnja između institucija socijalne zaštite u principu funkcionira, savjetodavna i supervizorska uloga viših nivoa nije dovoljno izražena. Osim toga, navedeni su primjeri koji pokazuju da neke od instrukcija i „nezvaničnih“ upustava koje niži nivoi dobivaju, nisu u saglasnosti sa postojećim zakonskim odredbama, što dovodi pružaoce usluga u nezavidan položaj, a i sprječava korisnike/ce da ostvare svoja zakonska prava. Horizontalna saradnja također funkcionira, ali rijetko na nivou koji obezbjeđuje brz, efikasan i potpun odgovor na potrebe korisnika. Premda se već decenijama promovira kao optimalni sistem socijalne zaštite u BiH i na Balkanu općenito, nepostojanje mješovitog sistema socijalne zaštite (u kojem socijalne usluge, pored institucija sistema, mogu pružati i fizičke i pravne osobe, uključujući udruženja i fondacije) smanjuje mogućnost ustanovljavanja i pružanja određenih usluga, tj. evidentiranje i ostvarenja pojedinih potreba korisnika[2]. Pored općih prepreka u kvalitetnom funkcioniranju sistema socijalne zaštite i ispunjavanju potreba porodica, i posebice žena, nedovoljni (tehnički, materijalni, ljudski i finansijski) kapaciteti većine centara za socijalni rad utiču na smanjenje zastupljenosti preventivnog, savjetodavnog i terenskog rada, onemogućavaju kontinuirano provođenje monitoringa i analize stanja i potreba (potencijalnih) korisnika. Dodatne prepreke čini i ograničen fizički pristup korisnika objektima i rijetki su centri i općenito institucije socijalne zaštite koji djeluju u uslovima prilagođenim invalidnim licima. Isto tako, upitno je u kojoj mjeri postoji uvid u stvarno stanje potreba korisnika/ca, te bi u tom pravcu bilo potrebno ustanoviti ne samo minimalne iznose stalnih novčanih davanja, već i izvršiti redefiniranje imovinskih i prihodovnih uvjeta za ostvarivanje prava iz oblasti socijalne zaštite. Uvezivanje sistema evidencija o korisnicima/cama prava koji sadrže ažurirane informacije o njihovom imovinskom stanju i druge relevantne informacije bile bi ostvarene mogućnosti za ciljano i na stvarnim potrebama zasnovano pružanje socijalne zaštite.
| Naknada plaće za vrijeme porodiljskog odsustva: broj korisnika/ca i sredstava po kantonima u 2007. i 2011. godini | ||||
| Kanton | 2007 | 2011 | ||
| Broj korisnika/ca | Ukupan iznos u KM | Broj korisnika/ca | Ukupan iznos u KM | |
| USK | 275 | 1.337.046,74 | 320 | 2.040.944,09 |
| PK | ||||
| TK | n/a | 2.854.660,43 | n/a | 7.638.032,07 |
| ZDK | 780 | 4.200.000,00 | 907 | 6.992.567,42 |
| BPK | 48 | 154.130,00 | 60 | 1.680.000,00 |
| SBK | 350 | 1.056.000,00 | 450 | 1.680.000,00 |
| HNK | ||||
| ZHK | 263 | 1.013.626,00 | 331 | 1.542.811,14 |
| KS | 1322 | 10.492.296,00 | 1872 | 17.536.284,00 |
| K10 | n/a | 144.000,00 | n/a | 483.141,08 |
| UKUPNO | 3083 | 21.282.759,17 | 3940 | 28.072.571,00 |
Unatoč činjenici da BiH troši značajna sredstva (4% bruto domaćeg proizvoda – BDP-a), većinom na finansijske naknade kroz oblike socijalne zaštite koji nisu bazirani na doprinosima, što je znatno više nego što je prosjek zemalja u regionu (oko 1,6% BDP-a) ili evropskih zemalja[3], još uvijek je siromašni dio stanovništva nesrazmjerno malo pokriven ovim finansijskim naknadama. Najsiromašnija petina stanovništva prima samo 18% od ukupnih novčanih naknada za socijalnu zaštitu[4], jer se većina ovih rashoda izdvaja za boračku populaciju. Samo oko 1,2% BDP-a se izdvaja za socijalnu pomoć siromašnima i socijalno isključenima, uključujući porodice s djecom tako da se može reći da je BiH jedna od onih zemalja koje najmanje izdvajaju za socijalnu pomoć, u njenoj tradicionalnoj funkciji[5].
Analiza isplaćenih sredstva i broja korisnika socijalnih naknada u Federaciji BiH od 2007. godine do 2011.godine ukazuje upravo na trend porasta broja korisnika socijalnih naknada, ali i na vrlo male izmjene u alokaciji većih sredstava za ove grupe. Vidljivo je čak nepostojanje nekih od naknada na nivou kantona, naročito naknada namijenjenih ženama, kao što su naknada plaće za vrijeme porodiljskog odsustva, naknada neuposlenoj ženi majci i naknade civilnim žrtvama rata, među kojima je i značajan broj žena.
| Naknada nezaposlenoj ženi-majci: broj korisnica i sredstava po kantonima u 2007. i 2011. godini | ||||
| Kanton | 2007 | 2011 | ||
| Broj korisnica | Ukupan iznos u KM | Broj korisnica | Ukupan iznos u KM | |
| USK | 374 | 68.953,48 | 421 | 44.759,53 |
| PK | n/a | 187.500,00 | n/a | 147.600,00 |
| TK | 234 | 437.345,09 | 1136 | 153.360,00 |
| ZDK | n/a | 940.000,00 | 1136 | 153.360,00 |
| BPK | 60 | 53.240,00 | 122 | 232.169,00 |
| SBK | 7 | 36.000,00 | 7 | 36.000,00 |
| HNK | ||||
| ZHK | 459 | 220.320,00 | 486 | 291.600,00 |
| KS | 1992 | 2.992.044,00 | 1919 | 3.039.840,00 |
| K10 | 79 | 7.900,00 | 197 | 39.400,08 |
| UKUPNO | 3205 | 4.943.302,56 | 4288 | 3.984.728,63 |
Dodatno, u analiziranom periodu godišnje naknade za boračke kategorije i civilne invalide činile su više od polovine svih prava iz socijalne pomoći, a prava iz socijalne pomoći koja se temelje na utvrđenom imovinskom stanju i dječji dodatak čine samo 15%, odnosno 17% svih davanja za socijalnu pomoć. Da bi se općenito govorilo o pravičnoj ali i rodno odgovornoj socijalnoj zaštiti i socijalnoj pomoći, naknade socijalne pomoći u BiH moraju biti zasnovane na potrebama korisnika tih pomoći, a ne samo na osnovu njihovih prava. Da bi se to ostvarilo, potrebno je kontinuirano analizirati profil korisnika/ica kao i njihove potrebe, i u skladu sa tim izraditi ciljane politike i mjere, kako u sektoru socijalne zaštite, tako i u sektorima zapošljavanja, zdravstva i obrazovanja. To je naročito važno i zbog toga što ovakva analiza ukazuje na velike potrebe ovih kategorija korisnika/ica prava, među kojima je veliki udio ženske populacije koja spada u radno sposobno stanovništvo starosne dobi od 27-65 godina[6].
| Zbirni podaci za primanja osoba sa neratnim invaliditetom u 2001, 2011. i 2012. godini | ||
| Godina | Broj korisnika | Ukupan iznos |
| 2007 | 43740 | 110.008.219,96 |
| 2011 | 53375 | 132.302.194,08 |
| 2012 | 46526 | 106.533.468,00 |
| Zbirni podaci za civilne žrtve rata u 2001, 2011. i 2012. godini | ||
| Godina | Broj korisnika | Ukupan iznos |
| 2007 | 12762 | 21.639.567,00 |
| 2011 | 10782 | 24.265.258,00 |
| 2012 | 10627 | 25.660.911,00 |
| Kategorije korisnika | Ukupno | 18-21 | 22-26 | 27-45 | 46-59 | 60-65 | 65+ | |
| Civilne žrtve rata | Ukupno | 3161 | 168 | 324 | 737 | 907 | 529 | 496 |
| M | 1574 | 71 | 181 | 378 | 433 | 257 | 254 | |
| Ž | 1587 | 97 | 143 | 359 | 474 | 272 | 242 | |
| Članovi porodice civilnih žrtava rata | Ukupno | 3814 | 210 | 271 | 603 | 828 | 785 | 1117 |
| M | 1511 | 91 | 123 | 274 | 289 | 307 | 427 | |
| Ž | 2303 | 119 | 148 | 329 | 539 | 478 | 690 | |
| Kojima su potrebne usluge socijalnog rada | Ukupno | 196798 | 24185 | 27023 | 35272 | 36918 | 35522 | 37878 |
| M | 91720 | 12036 | 13232 | 16563 | 14613 | 16464 | 18812 | |
| Ž | 105078 | 12149 | 13791 | 18709 | 22305 | 19058 | 19066 | |
Uprkos povećanju u broju lica koja se nalaze u stanju podrebe obuhvat pravima iz socijalne pomoći opao je od 2006. godine. Upravo zbog ovog velikog broja osoba koje se trenutno mogu smatrati i socijalno isključenim, važno je razviti sistem socijalne zaštite koji će novčane naknade i usluge usmjeriti prema stvarnim potrebama korisnika, i izgraditi posebno mehanizme boljeg ciljanja stvarnih potreba, uzimajuči svakako u obzir principe rodne jednakosti[7]. Sadašnje budžetske novčane naknade za socijalnu zaštitu imaju neznatan utjecaj na smanjenje siromaštva. Čak su urađeni izračuni prema kojima, i kada se ove naknade uopće ne bi isplaćivale u FBiH, siromaštvo bi se povećalo samo za 1,8 procentnih poena.[8] Iz ovoga je jasno da budžetske naknade nisu usmjerene na one kojima je pomoć najviše potrebna, što se dovodi u vezu sa osnovom za socijalnu zaštitu koju predstavljaju “statusna prava”[9], a ne potrebe, posebno u slučaju boračkih naknada.
Premda je statistika u oblasti socijalne zaštite već duže vrijeme orodnjena, socijalna politika, naročito u dijelu koji se odnosi na socijalnu pomoć, ne posvećuje dovoljno pažnje problemima neravnopravnosti spolova, što ima i duboke implikacije na socio-ekonomski status građana/ki. U tom kontekstu, postoji potreba značajnijeg uključivanja rodne perspektive u izradi, provedbi i procjeni utjecaja politika socijalne zaštite, kako bi se omogućilo da se zadovolje različite potrebe i interesi korisnika, muškaraca i žena podjednako.
Detaljnija analiza socijalne zaštite sa stanovišta rodne jednakosti zahtijeva dublje ispitivanje svih zakonom utvrđenih prava, kao i kvaliteta i dostupnosti svih usluga. Djelokrug ove studije je po svojoj prirodi uži i ne analizira pojedina prava, prirodu i kvalitet usluga dostupnim korisnicima/cama u odnosu na spol, već sagledava probleme socijalne isključenosti sa aspekta rodne jednakosti, upravo nastale zbog neravnomjerne raspodjele resursa i nejednačene provedbe zakona. Naime, pregled trendova u slijedećem segmentu studije daje analizu situacije rodne jednakosti s fokusom na ugrožene grupe s povećanim rizikom od socijalne isključenosti: osobe s invaliditetom, povratnici/ce i raseljene osobe, romska populacija, samohrane majke i osobe treće starosne dobi. Analize statistika, ali i druga izvješća o socijalnoj isključenosti u FBiH za period 2010.-2012. godine ukazuju na sve veću “feminizaciju” siromaštva, veću razinu nezaposlenosti žena, smanjenje reproduktivnih prava, povećana “dvostrukog tereta” plaćenog i neplaćenog rada (briga za djecu, bolesne i stare) u kontekstu raspada formalnih struktura podrške, kao i povećani broj slučajeva rodno uvjetovanog nasilja.
Kao što je već istaknuto, jedan od osnovnih pokazatelja socijalne isključenosti je stepen siromaštva stanovništva. Zadnji raspoloživi podaci za BiH se odnose na 2007. godinu i prema njima[10] stopa siromaštva u BiH iznosi 18,6%. Siromaštvom su najpogođenije porodice sa više od dvoje djece, starije osobe, osobe proglašene nesposobnim za rad, tj. osobe s invaliditetom, nezaposleni i osobe sa nižim stepenom obrazovanja Kako bismo dobili još detaljniji uvid o najugroženijim isključenim grupama, u ovom dijelu ćemo dati i nekoliko činjenica o rodnoj dimenziji socijalne isključenosti za BiH. Analiza za FBiH je urađena korištenjem Laeken indikatora socijalne isključenosti.[11] Rezultati pokazuju da su najveći rizici pada u siromaštvo vezani za dugoročnu nezaposlenost, nezaposlenost mladih, obolijevanje, niske obrazovne standarde, nasilje u porodici, rast broja socijalno ugrožene djece, broj starijeg stanovništva sa povećanom potrebom za adekvatnim uslugama njege, kao i daljnju marginalizaciju ranjivih grupa stanovništva kao što su Romi, osobe sa invaliditetom, izbjeglice i povratnici. Pažnju treba posvetiti regionalnim nejednakostima (na nivou kantona) i pronaći rješenja za ravnomjerniji proces razvoja širom zemlje u pogledu infrastrukture, usluga, ekonomskih mogućnosti i socijalne pomoći/zaštite. Stoga, vidimo da sadašnji sistem socijalne zaštite ne doprinosi inkluzivnom razvoju u Bosni i Hercegovini koji se ne može dostići bez cjelovitog pristupa rješavanju problema siromaštva koji naročito zahtijeva veću povezanost sektora socijalne zaštite sa sektorima zapošljavanja, zdravstvenog, penzijskog osiguranja i obrazovanja.
Što se tiče indikatora socijalne isključenosti sa rodnog aspekta, anketa o potrošnji i niz studija ukazuju na velike rodne razlike prisutne u FBiH . Naročito su izražene razlike kod grupe umirovljenika/ca starijih od 60 godina. U ovoj grupi znatno manji broj žena u odnosu na muškarce ima starosnu mirovinu i iznos njihovih mirovina je znatno niži nego kod muškaraca. Ako tome dodamo i činjenicu da je očekivani životni vijek u FBiH duži za žene nego za muškarce (za oko 5 godina), vidimo da su žene u starijoj dobi duže izložene siromaštvu. Također, rezultati analiza ukazuju na probleme velikog broja osoba bez mirovinskih primanja i izražena je nepokrivenost mirovinskim osiguranjem, gdje i do danas većina ruralnog stanovništva nije obuhvaćena ovim vidom naknade. Bez obzira na izuzetno niska primanja umirovljenika/ca u FBiH, ove osobe djeluju privilegirano u poređenju s osobama starije životne dobi koje nemaju nikakva primanja, a gdje je zbog slabog učešća žena na tržištu rada opet najveći broj žena.
Izbjeglice, interno raseljene osobe i povratnici/ce predstavljaju posebno ranjivu skupinu s aspekta izloženosti siromaštvu i svim oblicima diskriminacije. Posebno ugroženu kategoriju povratnika predstavljaju žene, samohrane majke i starije osobe. Poznato je da veliki broj žena-povratnica uposlen u poljoprivredi i to najčešće u najmu, sezonski ili trajno, ali su često neprijavljene i bez mogućnosti ostvarivanja socijalnih i drugih prava. Ipak, za ovu kategoriju primijetan je napredak u osiguravanju povratka izbjeglih i raseljenih osoba u prijeratna mjesta stanovanja koji je FBiH ostvarila uz međunarodnu pomoć. Također je vidan napredak napravljen razvijanjem mjera za aktivno tržište rada sa fokusom na povratnice. Analiza naglašava važnost svih integracija povratnica na tržište rada i adekvatnih mjera i preporuka koje će to pratiti kako bi se pružile iste šanse i ženama i muškarcima. Ovi napori su sada i vidljivi u planiranju proračunskih sredstava u entitetskim proračunima u novijem periodu, gdje se predviđaju sredstva za te namjene u različitim sektorima. To pokazuje i analiza mjera aktivne politike zapošljavanja sadržana u dijelu 3.3. ove studije koji analizira stanje u oblasti rada i zapošljavanja.
Premda je socijalna isključenost značajna za sve navedene grupe, gledano iz rodne perspektive možemo sa sigurnošću reći da Romkinje, žene invalidi i žene žrtve nasilja trpe višestruku isključenost i diskriminaciju. Kada govorimo o položaju žena-Romkinja u BiH, vidimo da je njihov položaj izrazito težak u skoro svim sferama života. Sa sigurnošću, također, možemo konstatirati da su Romkinje u BiH diskriminirane po dva osnova: zato što su žene i zato što pripadaju nacionalnoj manjini koja je u BiH društvu nedovoljno zaštićena, kao i zbog ekonomske situacije u kojoj se nalaze su izloženije i riziku od trgovine osobama i nasilja u porodici. Oko 90% Romkinja u BiH nema nikakav pristup zdravstvu, socijalnoj zaštiti i zaposlenju. Broj djevojčica Romkinja koje pohađaju osnovnu školu je izrazito mali u odnosu na broj dječaka (odnos je 3:7 u korist dječaka). Broj djevojčica koje napuštaju osnovnu školu također je veći od broja dječaka.[12] Nadalje, samo 2-3% Roma je zaposleno u javnom sektoru u BiH, a siromaštvo u ovoj grupi stanovništva je 4 puta veće od nacionalnog prosjeka. Dosadašnja istraživanja govore da su Romkinje više izložene nasilju u odnosu na ne-Romkinje, čak 20% Romkinja izložen je i različitim oblicima nasilja u porodici[13]. Ovi podaci ukazuju na to da je stanje u ovoj populaciji izuzetno zabrinjavajuće i da su Romi diskriminirani i gotovo u potpunosti isključeni iz svih sfera života.
Iako su brojni programi koje su podržale međunarodne organizacije, ali i domaće institucije, posebno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, bili usmjereni na rješavanje problema romske populacije u BiH, rezultati nisu zadovoljavajuće. Nisu provedeni djelotvorni programi kojima bi se sistemski unaprijedilo obrazovanje i zapošljavanje djevojčica i žena romske nacionalnosti, te njihov pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Neuspjeh ovakvih politika se može pripisati i nerazumijevanju položaja Romkinja, kao i samom, u osnovi diskiminirajućem, stavu prema njima izraženom u donesenim strategijama. Ovo ilustrira i činjenica da Strategija za rješavanje problema Roma u BiH, donesena u sklopu Dekade Roma, kao osnovni dokument sa ciljem unapređenja položaja Roma u BiH, uključuje rodna pitanja u sklopu poglavlja 13. najvećim dijelom upravo u okviru pоpulаciоne pоlitike i prаvа dјеtеtа. Naime, rodna ravnopravnost Romkinja unutar rasprave o populacionoj politici svodi se na „pоstizаnje оptimаlnоg i оdrživоg nаtаlitеtа“ kao preduvjeta za sretno djetinjstvo romske djece. Taj stav je krajnje zabrinjavajući, jer se stiče utisak da je za prava Romkinja jedini problem brojnost porodice i da bi bez djece ili sa manjim brojem imale veći obim prava ili bolji pristup pravima[14]. Ovakvo insistiranje na programima promoviranja tzv. „odgovornog roditeljstva“ prema Romima predstavlja indirektno kršenje ljudskih (reproduktivnih) prava Romkinja, a posebno je zabrinjavajuće kad se ima u vidu da se u BiH i zvanično izražava zabrinutost zbog pada nataliteta (“strah od bijele kuge”).
Također zabrinjavajuća situacija koja svjedoči o socijalnoj isključenosti postoji i u slučaju osoba sa invaliditetom, a naročito žena. Premda nema jedinstvene evidencije, što bi bilo u skladu sa međunarodnim standardima, procjenjuje se da u BiH 10% stanovništva pati od neke vrste fizičkog, senzornog, razvojnog ili mentalnog invaliditeta, dok je 30 odsto stanovništva direktno ili indirektno pogođeno posljedicama invalidnosti.[15] Osobe sa invaliditetom (OSI) predstavljaju najugroženiju, najisključeniju i najmarginalizovaniju grupu u bosansko-hercegovačkom društvu. Tokom 2009. i 2010. godine Institucija ombudsmena za zaštitu ljudskih prava primila je više od 200 žalbi osoba s invaliditetom1, posebno s područja FBiH, što je bio povod da se pristupi izradi Specijalnog izvještaja o pravima osoba s invaliditetom. Poteškoće i prepreke sa kojima se populacija OSI svakodnevno susreće variraju od ostvarivanja osnovnih životnih potreba do prava na kretanje, obrazovanje i rad. Iako je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda kao i Opcionalni protokol, u martu 2010. godine, sveukupni položaj OSI je dosegao alarmantno stanje. Žene OSI su također društvena grupa koja je najteže pogođena siromaštvom i nezaposlenošću i kojima ljudska prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine i svim gore navedenim međunarodnim i domaćim dokumentima i dalje ostaju nedostupna. Premda je usvajanjem Startegije za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji BiH 2011. – 2015. godine stvoren okvir za ispunjavanje prava bez razlika s obzirom na spol, činjenica je da se u cijeloj Bosni i Hercegovini koriste različiti pojmovi u različitim oblastima (socijalne, zdravstvene zaštite, penzionog osiguranja, zapošljavanja) koji invalidnim smatraju osobe s različitim funkcionalnim ograničenjima, što dovodi i do razlike u pristupu tim pravima upravo sa aspekta rodne jednakosti. Naime, osnovni problem u ovoj oblasti je da država u tretmanu ovih osoba ne vodi računa o njihovoj objektivnoj situaciji i potrebama, već ih samo posmatra sa stanovišta grupe kojoj pripadaju i porijeklu invaliditeta. Tako su OSI kojima invaliditet nije posljedica ratnih dejstava u znatno nepovoljnijoj poziciji u odnosu na civilne žrtve rata i ratne vojne invalide.
Nadalje, uprkos postojanju zakononskih okvira koji to zabranjuju, evidentno je prisustvo diskriminacije, jer politike u ovoj oblasti provodi više nadležnih organa kroz pojedinačne politike u oblasti zdravstvene zaštite, rada, zapošljavanja, boračko-invalidske zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i socijalne zaštite. Ovako podijeljena nadležnost rezultira neujednačenošću prava lica sa invaliditetom s obzirom na uzrok invalidnosti, mjesto boravka i odsustvom zajedničkih kriterija pod kojima se prava ostvaruju. Zbog toga postoje velike razlike u pravima koje su dostupne ženama, upravo prema njihovom statusu i kategoriji osoba sa invaliditetom kojoj priradaju. Pojedine kategorije ostvaruju prava već sa 20%, druga sa 30%, treća sa 60%, a određene kategorije sa 90% invaliditeta. Isto tako, vrlo su velike razlike u osnovicama prema kojima se određuju naknade, kao što su lična invalidnina, novčana naknada za pomoć i njegu od strane druge osobe i naknade za ortopedski dodatak, gdje takođe dolazi do nejednakosti. Uz to, i zakonske osnove za ostvarivanje prava su drugačije za vojne invalide i civilne žrtve rata, pa i ovakav normativni koncept koji se zasniva na grupiranju različitih prava i različitih socijalnih kategorija u jedan zakonski tekst u značajnoj mjeri otežava pristup pravima civilnih žrtava rata. Ovo je posebno izraženo u slučaju žena žrtava seksualnog nasilja u ratu. Naime, u Federaciji BiH za ostvarivanje prava vojnih invalida i porodica poginulih boraca na snazi je veći broj zakona, dok je pitanje obima i oblika zaštite prava civilnih žrtava rata, kao i način i uslovi korištenja tog prava uređeno Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom[16]. Zakonom o izmjenama i dopunama ovog Zakona, kao posebna kategorija civilnih žrtava rata definirane su osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje. Ovakvo zakonsko rješenje nije dovoljno za stjecanje prava niti omogućava odgovarajući obim i kvalitet ostvarenja prava za ovu grupu. Problemi s kojima se suočavaju žene žrtve seksualnog nasilja počinjenog tokom rata su višestruki i prevazilaze okvir socijalne zaštite, a kreću se od neprepoznavanja prava koja im pripadaju, nekažnjavanja počinilaca, nedostatka podrške za preživjele, nejasne nadležnost institucija vlasti u FBiH, neadekvatne zaštite svjedoka i rasprostranjene stigmatizacije i odsustvo efektivnog sistema podrške usmjerenog ka žrtvama.
Sagledavajući problematiku socijalne zaštite, s fokusom na rodna pitanja, uočavamo da je država, a i Federacija BiH, u nastojanju da se suoči sa teškim posljedicama rata kao prioritetnim problemom, stvorila regulatorni okvir koji daje prednost određenim grupama stanovništva. Posljedica ovakvog pristupa je sistem socijalne zaštite koji je zasnovan na statusu pojedinca i nedostatnim mogućnostima pružanja pomoći ranjivim skupinama stanovništva, ograničavajući njihov pristup resursima i uslugama socijalne pomoći. Iz analize vidimo da je veliki broj ranjivih kategorija stanovništva koje nisu obuhvaćene sistemom socijalne zaštite i socijalne pomoći ili dobivaju pomoć koja nije adekvatna. Ovako uspostavljen sistem omogućava odobravanje ili davanje ograničenog pristupa određenim skupinama stanovništva (etničkim manjinama, Romima, raseljenim licima I povratnicima) na arbitrarnoj osnovi, čime se otvoreno diskriminiraju ove grupe stanovništva. Postojeća podjela sistema samo još više pojačava takvu praksu.
[1]UNICEF (2013), Analiza potreba djece i porodica iz oblasti socijalne zaštite i zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu BiH
[2]Ibid.
[3]Međunarodni monetarni fond (2013), Finansijska statistika o vladama (Izdanje: mart 2013.).
[4]Svjetska banka (2009), Bilješka o politici – socijalna davanja u BiH: kreiranje održivog sistema socijalne zaštite zasnovanog na stvarnim potrebama
[5]UNICEF (2013), Analiza nedostataka u oblasti politika socijalne zaštite i inkluzije u BIH
[6]Statistički podaci su preuzeti iz Tematskog biltena, Socijalna zaštita 2006-2011. godine koju je Agencija za statiku BiH objavila 2012.godine. Statistike Federalnog zavoda za socijalnu zaštitu 2012. godine ukazuju na iste trendove što se tiče rodnog i starosnog profila korisnika ovih naknada.
[7]Direkcija za ekonomsko planiranje, Vijeće ministara BiH, Strategija socijalnog uključivanja Bosne i Hercegovine, 2010.
[8]SB, DEP (2009), Zaštita siromašnih u vrijeme globalne krize: Ažurirani izvještaj o siromaštvu za Bosnu i Hercegovinu za 2009. godinu
[9] Ibid.
[10]Agencija za statistiku BiH (2007), Anketa o potrošnji domaćinstva u BiH 2007
[11]Prema starosti osobe 65+ godina 31,4 posto; prema najčešćim aktivnostima i spolu: neuposleni 37,2 posto, uposleni 9,0 posto, neuposlene žene 26,0 posto, uposlene žene 7,0 posto, žene starosti 65+ godina 32,7 posto, neuposleni muškarci 43,6 posto, uposleni muškarci 10,2 posto; prema tipu kućanstva: kućanstva s jednom osobom starosti 65+ godina 28,8 posto, kućanstva s jednom osobom – žene 28,6 posto, kućanstvo dvije odrasle osobe bez male djece, najmanje jedna odrasla osoba starosti 65+ godina 36,1 posto; oni koji su rano napustili školu, ne obrazuju se ili nisu uključeni u obuku: muškarci (BiH – 65,1 posto) 71,1 posto; stopa siromaštva onih koji na osnovu što su zadržali liniju siromaštva iz jedne od prethodnih godina u BiH 75,0 posto; učesšće dugotrajne neuposlenosti: žene (BiH – 63,3posto) 73,3 posto; osobe s niskim obrazovanjem: žene (BiH – 41,7 posto) 53,1 posto; stopa veoma duge neuposlenosti: žene (BiH – 14,5 posto) 15,7 posto.
[12]Četvrti i peti periodični CEDAW izvještaja Bosne i Hercegovine, maj 2011. godine, str. 65., korišteni podaci iz Izvještaja Ministarstva finansija i trezora BiH i Tima Ujedinjenih nacija u BiH „Napredak u realizaciji Milenijumskih razvojnih ciljeva u BiH,“ 2010. godine
[13]UNICEF (2013), Bosna i Hercegovina: romska populacija. Istraživanje višestrukih pokazatelja 2011. -2012. Završni izvještaj
[14]Strategija za rješavanje problema Roma u BiH, Vijeće ministara BiH, 2005. godina (Službeni glasnik BiH 67/05), str. 19 i 20.: „s оbzirоm nа ukupnоst uslоvа u kојimа živi i dјеluјеоvа mаnjinа u BiH i nа (nе)mоgućnоst bitnе pоzitivnе prеinаkе tih uslоvа, krајnjе vriјеmе dа sе оtvоri pitаnjе i pоvеdе rаčunа о pоpulаciоnој pоlitici unutаr оvе zајеdnicе i mјеrаmа kоје tа pоlitikа pоdrаzumiјеvа. …znа sе dа mnоgе rоmskе pоrоdicе imајu brојnо pоtоmstvо, pо pеtоrо, šеstоrо i višе dјеcе. Nаrаvnо, niје prоblеm u sаmој brојnоsti pоrоdicе, u činjеnici dа mnоgi rоmski brаčni pаrоvi imајu pо pеtоrо i višе dјеcе, nеgо tеškоćеprоizlаzе iz činjеnicе dа mnоgi оd njih nеmајu uslоvе zа nоrmаlnо izdržаvаnjе i pоdizаnjе vlаstitе dјеcе, а kаmоlidоstаtnа srеdstvа zа urеdnо i pоtpunо оbrаzоvаnjе, оd prеdškоlskоg dо, mаkаr, srеdnjoškоlskоg, zdrаvstvеnu zаštitu, stаmbеni smјеštај, igrаčkе i drugо štо је prеduslоv zа srеćnо i dоstојаnstvеnо dјеtinjstvо, оdnоsnо živоtni stаndаrd primјеrеn аktuеlnim pоtrеbаmа.“ Nadalje se kaže da „Vijeće ministаrа BiH smаtrа dа је nеоphоdnо pоvеsti јаvnu kаmpаnju… о smislu i pоtrеbi prоmišljаnjа i аrtikulisаnjа prоblеmаtikе sеksuаlnоg i rеprоduktivnоg zdrаvljа Rоmkinjа, žеnа i dјеvојаkа, оdnоsnо оnоgа štо sе dоskоrо zvаlо – plаnirаnjе pоrоdicе,uključuјući i brој dјеcе i оstаlе pаrаmеtrе rеlеvаntnе zа nоrmаlnо funkciоnisаnjе pоrоdicе i оčuvаnjе brаčnе zајеdnicе. Оvо, nаrаvnо, niје i nе trеbа shvаtiti kао bilо kаkvо оgrаničаvаnjе, оdnоsnо rеprеsivnu kоntrоlu, а pоnајmаnjе zаbrаnu rаđаnjа dјеcе, оdnоsnо stаrаnjа о vlаstitој dјеci i njihоvоm vаspitаnju, nеgо sаmо kао аpеl zа nаglаšаvаnjе ulоgе оdgоvоrnоgrоditеljstvа, оdnоsnо kао јеdnu оd prеvеntivnih mјеrа dа ubudućе dјеcа nе rаđајu dјеcu…“
[15]Izvor: web stranica Fondacije za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini.
[16]„Službene novine FBiH“, br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09