Unatoč činjenici da je Bosna i Hercegovina potpisnica brojnih međunarodnih konvencija, protokola i ugovora koji artikuliraju i jasno zahtijevaju stvarnu primjenu načela zabrane rodne diskriminacije, te da postoje pravni okviri i javne politike koji garantiraju jednaka prava za žene i muškarce narošito u polju socijalne zaštite, socijalna prava žena u BiH još uvijek nisu jednaka sa pravima muškaraca.
Što se tiče okvira socijalne zaštite u Federaciji BiH, on se zasniva na načelima preuzetim iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama, Konvencije Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), UN Konvencije protiv torture i ostalog nečovječnog, nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja, Konvencije UN-a o pravima djeteta, Konvencije Međunarodne organizacije rada, Direktive Vijeća Evropske komisije 86/378/EEC o implementaciji principa jednakog tretmana za muškarce i žene u šemama socijalne sigurnosti u zaposlenju i Direktive 79/7/EEC o progresivnoj implementaciji principa jednakog tretmana za muškarce i žene po pitanjima socijalne sigurnosti. Nadalje, FBiH prihvaća društvene i ekonomske vrijednost kojima se osigurava pravo na jednakost koje se očituje u Povelji o temeljnim pravima Europske unije[1]. Potpisivanjem Međunarodnog sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine (i revidirane Evropske socijalne povelje iz 1996. godine), Bosna i Hercegovina (BiH) ima obavezu osigurati progresivno ostvarenje socijalnih prava na pravedan, primjeren i nediskriminatorski način. Pravo na socijalnu sigurnost utvrđeno je i instrumentima za zaštitu ljudskih prava, kao jedno od osnovnih ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, a najznačajnihi je član 9. Međunarodnog sporazuma o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), kojem je Bosna i Hercegovina pristupila po osnovu izvršene sukcesije iz 1992. godine. BiH je također ratificirala Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i njen Opcioni protokol, u martu 2010.g. Obaveze iste prirode navedene su i u revidiranoj Evropskoj socijalnoj povelji (ESC), instrumentu Vijeća Evrope, čija je članica BiH postala 2009. godine.
Domaći zakonodavni okvir čine:
- Ustav BiH, Ustav FBiH
- Zakon o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH (Službeni glasnik BiH, br. 23/99, 21/03 i 33/03)
- Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina BiH (Službeni glasnik BiH, br. 12/03)
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, 36/99, 54/04, 39/06, 14/09)
- Porodični zakon u FBiH (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, 35/05, 41/05)
- Zakon zaštiti od nasilja u porodici (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 22/05, 51/06)
- Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom FBiH (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 9/10)
- Zakon o pravima boraca i članova njihovih porodica FBiH (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 33/04, 56/05)
- Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine VII broj 41 i broj 22 od 06.04.2005.)
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH i Zakon o ravnopravnosti spolova BiH (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 29/98,49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09)
Ovim okvirom postavljen je značajan standard u vezi sa pravom na socijalnu sigurnost. Iako je zakonski okvir za oblast socijalne sigurnosti u FBiH značajno unaprijeđen u području socijalnih politika, proces harmonizacije na entitetskim i kantonalnim nivoima sa Zakonom o ravnopravnosti spolova kako bi se osigurala jednaka prava i tretman žena ostaje nedovršen.
Tranzicija u zemljama iz regije, pa time i u BiH, dovela je do velike promjene u društvenim i gospodarskim područjima, samim tim do velikog raslojavanja socijalne struktura stanovništva, siromaštva, visoke stope nezaposlenosti, ali i do povećanja broja različitih kategorija socijalno isključenih ljudi. Smanjio se i nacionalni dohodak i time je izazvano smanjenje socijalnih prava i pogoršanje socijalnog statusa velikog dijela stanovništva. Zbog smanjenja broja zaposlenih koji plaćaju doprinose za socijalno osiguranje, socijalni fondovi se smanjuju, a država je zbog toga prisiljena izdvojiti sredstva prikupljena većinom od prikupljenih poreza, što dovodi do fiskalizacije socijalnih doprinosa koja potkopava modele socijalne sigurnosti. Problemi u FBiH koji se odnose na nejednakost iz rodne perspektive proizilaze u socijalnoj zaštiti upravo iz vezivanja prava u području socijalne zaštite/osiguranja[2] za radni odnos i time odražavaju rodne razlike ukorijenjene u specifičnosti tj nejednakost spolova u radnim odnosima.
Socijalna zaštita i socijalna pomoć u FBiH su izrazito podijeljene i sastoje se od 11 gotovo neovisnih sustava, sa niskim stupnjem međusobne koordinacije i suradnje. Čak i unutar „jednog“ sustava, funkcije se preklapaju, a podjela odgovornosti je nejasna. Dodatni problem za građane/ke čini i razlika koja postoji između dva entiteta koja je rezultirala donošenjem propisa koji nisu međusobno usaglašeni. Ovo za posljedicu ima brojne razlike u ostvarivanju socijalnih prava građana i onemogućavaju jedinstven pristup svim resursima i mogućnostima koje pruža sustav socijalne pomoći. Što se tiče zakona na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, uočljivo je da postoji 20 zakona, kako na entitetskom, tako i na kantonalnom nivou[3]. U Federaciji Bosne i Hercegovine sistem socijalne zaštite uključuje preko 30 ministarstava i institucija[4]. Ministarstvo rada i socijalne politike Federacije BiH nadležno je, između ostalog, za planiranje i programiranje, donošenje zakona iz ove oblasti, te koordiniranje djelatnosti socijalne zaštite između kantona. Kantoni, odnosno kantonalna ministarstva socijalne politike, nadležna su za provođenje socijalne politike, donošenjene kantonalnih zakona iz ove oblasti i uspostavu službi socijalne zaštite. Kantoni mogu donositi posebne propise iz ove oblasti, te mogu garantirati šira prava od prava definiranih zakonom na nivou Federacije BIH. Zajedničke nadležnosti rezultiraju da se na području Federacije BiH i kantona trenutno primjenjuje 11 zakona, te brojni podzakonski akti koji reguliraju ostvarivanje socijalne zaštite.[5] Prava iz oblasti socijalne zaštite ostvaruju se na općinskom nivou (zavisno od budžeta općine) i provode kroz općinske centre za socijalni rad (CSR). Pošto postoji velika razlika u ljudskim resursima kao i u visini budžetskih sredstava koja se iz općina i kantona izdvajaju prema CSR[6], ovako „iscjepkano“ stanje rezultira pružanjem neodgovarajuće pomoći korisnicima[7] i nejednakim pristupom uslugama socijalne zaštite. Štaviše, prema istraživanju koje je proveo IBHI[8], korisnici/ce prava socijalne zaštite, prvenstveno osobe s invaliditetom, ističu da postoje velike razlike između nivoa socijalnih naknada i njihove dostupnosti po kantonima, što smatraju velikom nepravdom i diskriminacijom, pogotovo kad se radi o pravima koja imaju za cilj izjednačavanje mogućnosti, a ne statusnim pitanjima.
Postojeća mreža zakona i nedorečenost pojedinih od njih, ostavila je pojedine odredbe na definiranje nižim nivoima vlasti i time dovela do značajnih razlika u vrstama, visini, pa i kvalitetu socijalne pomoći koja se pruža korisnicima u različitim kantonima. Propisi vezani za način implementacije Federalnog zakona o socijalnoj zaštiti donose se na nivou pojedinačnih kantona, a kantoni donose i kantonalne zakone kojima se reguliraju npr. dodatna prava. Na ovaj način kantonima se dala mogućnost da prošire obim već postojećih prava, međutim, zbog nepovoljne finansijske situacije u kojoj se većina kantona nalazi, najčešće je u periodu od 2010. do 2012. godine dolazilo do smanjivanja tog obima. Iz analize zakona možemo vidjeti da prava porodica s djecom variraju od kantona do kantona, a i identificirati razlike u davanjima prava. Tako možemo pratiti razlike u davanju prava na dječji doplatak, porodiljne naknade za zaposlene i nezaposlene majke, pomoć u prehrani djeteta do 6 mjeseci i ishranu za majke dojilje, jednokratnu pomoć za opremu novorođenog djeteta, psihosocijalne tretmane bračnih drugova, osiguranje smještaja djece u predškolske ustanove, osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u osnovnim školama i davanja školarine i stipendije đacima i studentima u BPK, TZK, SBK, ZDK i USK do pružanja samo jednokratne pomoći majci porodilji u HNK[9].
Iz ovako opisane situacije kreirene zakonskim mjerama proizilazi da ne postoji artikuliran pristup socijalnoj zaštiti kao instrumentu za pružanje socijalne sigurnosti osobama u stvarnom stanju potrebe, već je to trenutna pomoć za preživljavanje i prevazilaženje trenutnih problema dok se ne nađu drugi načini da se oni riješe. Dodatnu poteškoću predstavlja i činjenica da se strategije socijalne inkluzije i politike socijalne zaštite ne provode u dovoljnoj mjeri niti na sistematičan način, a takođe u ovoj oblasti nije pitanje rodne jednakosti nije integrirano na odgovarajući način[10]. I premda postoje napori da se odgovori na probleme rodnog nasilja, žrtava seksualnog nasilja tokom rata, manjina i prava rodilja kroz individualne strategije i akcione planove, u vecini slučajeva resursi nisu alocirani za ovakve programe na svim nivoima.
[1]Povelja sadrži poglavlje o jednakosti, gdje su spolne razlike zabranjene pod dva članka. Prvo, u općim antidiskriminacijskim odredbama (čl. 21), u kojim se naglašava negativan aspekt, odnosno, bilo kakva diskriminacija na temelju spola je zabranjena. Drugo, posebna odredba članka 23. naglašava pozitivan aspekt, odnosno, osiguravanje ravnopravnosti žena i muškaraca i zagovara pozitivne mjere kojima se pružaju određene prednosti u korist podzastupljenog spola. Obje odredbe su općenito dovoljne da pokriju i spolne razlike u socijalnoj zaštiti, budući da su socijalno osiguranje i prava socijalne pomoći zaštićena člankom 34. Povelje. Ravnopravnost žena i muškaraca također je naglašeno u 2011. godini u Izvješću Europske komisije o primjeni Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
[2]Oblast socijalne zaštite je od iznimnog značaja za ostvarivanje socio-ekonomskih prava u svakoj zemlji. Ona uključuje oblast socijalnog osiguranja temeljenog na radnom odnosu kao što je osiguranje za nezaposlenost, mirovinsko i invalidsko osiguranje I zdravstveno osiguranje, te oblast socijalne pomoć i koja treba da obuhvati socijalno ugrožene kategorije stanovništva preko različ itih programa.
[3]Institucije na državnom nivou nisu uključene u reguliranje socijalne zaštite i socijalne uključenosti u Bosni i Hercegovini. U određenoj mjeri državni nivo vlasti je uključen u pitanja izbjeglica, zdravstvo, pitanja zaposlenosti i rada, kroz Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju, uloga institucija na državnom nivou, čak i u oblasti koordiniranja sistema i uspostavljanja osnovnih principa i standarda, je minimalna ili nepostojeća. Politike koje reguliraju socijalnu zaštitu i pomoć su defnirane ne entitetskom nivou (i na kantonalnom nivou u FBiH), dok odgovornost za njihovu implementaciju leži na nižim nivoima vlasti. Podjela i dekoncentracija sistema stvara velike teritorijalne razlike u pristupu socijalnoj zaštiti i socijalnoj pomoć i. Zbog nedostatka finansijskihresursa niži administrativni nivoi i najsiromašnije zajednice najteže mogu ispuniti obaveze koje su u sklopu njihovog mandata (naroč ito u FBiH). U Federaciji Bosne I Hercegovine osnovne institucije u oblasti socijalne zaštite i socijalne pomoć i su: (i)Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, (ii) Ministarstvo za pitanja boraca i invalidaodbrambeno-oslobodilač kog rata FBiH, (iii) Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica FBiH, (iv) Ministarstvo zdravstva FBiH koje je jedino odgovorno za koordiniranjesistema zdravstvene zaštite, dok se odluke donose na nivou kanotnalnihministarstava zdravlja, (v) Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FederacijeBiH, (vi) Penzijsko i invalidsko osiguranje FBiH, (vii) Federalni Zavod zazapošljavanje i (viii) Centri za socijalni rad (CSR).
[4]Ministarstvo rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine i 10 kantonalnih ministarstava, Ministarstvo za pitanja boraca i invalida o odbrambeno-oslobodilačkog rata Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstvo zdravstva Federacije Bosne I Hercegovine i 10 kantonalnih ministarstava zdravstva, Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine i 10 kantonalnih zavoda/fondova Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine, Fedralni zavod za zapošljavanje i 10 kantonalnih zavoda za zapošljavanje, Centri za socijalni rad – dva kantonalna (Sarajvo i Bosansko-podrinjski kanton) i 71 općinski centar.
[5]Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom FBiH (Sl.nov. 36/99, 54/04, 42/06, 22/09); Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom kantonaSarajevo (Sl.nov. 16/02, 08/03, 2/06, 21/06, 20/10); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Zeničko-dobojski kanton (Sl.nov. 13/07, 13/11); Zakon o socijalnoj skrbi, Hercegovačko-neretvanski kanton (Sl.nov. 3/05); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom, Zapadnohercegovački kanton (Sl.nov. 16/01, 11/02, 4/04, 9/05); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Tuzlanski kanton (Sl.nov. 12/00, 05/02, 13/03 i 08/06); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Unsko-sanski kanton (Sl.nov. 5/00, 7/01); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Bosansko-podrinjski kanton (Sl.nov. 10/00); Zakon o socijalnoj skrbi, Kanton Livno (N.nov. 5/98); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Srednjobosanskog kantona (Sl.nov. 10/05, 2/06); Zakon o socijalnoj zaštiti, Kantona Posavskog (N.nov. 5/04, 07/09)
[6]UNICEF (2009), Rezultati projekta Socijalne zaštite i socijalne inkluzije djece
[7]Korisnici socijalne zaštite su osobe koje se nalaze u stanju socijalne potrebe i pripadaju nekoj od navedenih kategorija: djeca bez roditeljskog staranja; odgojno zanemarena i zapuštena djeca, kao i djeca čiji je razvoj ometen obiteljskim prilikama; osobe sa invaliditetom, te osobe ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju; materijalno neosigurane i za rad nesposobne osobe; stare osobe bez obiteljskog staranja; osobe sa društveno negativnim ponašanjem; osobe i obitelji u stanju socijalne potrebe, kojima je uslijed posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite
[8]IBHI (2013), Budžetske novčane naknade za socijalnu zaštitu u BiH: Šta funkcioniše, a šta ne
[9]UNICEF (2013), Analiza potreba djece i porodica iz oblasti socijalne zaštite i zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu BiH
[10]U 2010. godini Vlada Federacije BiH je usvojila Strategiju razvoja (SR) i Strategiju socijalne uključenosti (SSU) BiH i razvila odgovarajući akcioni plan čime se obvezala na primjenu ove strategije. U kompliciranom administrativnom okruženju FBiH, svaki planirani strateški korak, od projektovanja do provedbe strategije akcionih planova, sada mora biti dogovoren među različitim nivoima vlasti, kako bi se osigurala predanosti i partnerstvo. Konkretno, to znači da svih deset kantona u Federaciji moraju razviti svoje vlastite akcione planove kao i sisteme za praćenje i izvještavanje kako bi se osigurala i pratila provedba tih planova. Odlukom Vlade FBiH kantonalne vlade su dužne da formiraju kantonalne implementacione jedinice (IJ) za nadzor i provedbu SR-a i SSU-a BiH.Federalni zavod za planiranje razvoja (FZZPR), osnovan od strane Vlade Federacije, je određen kao glavni koordinator za implementaciju SR i SSU u FBiH. Kao dio svoje odgovornosti, FZZPR je zadužen i za koordinaciju i podršku razvoju kantonalnih akcionih planova i uspostavu odgovarajućih sistema praćenja, procjene i izvještavanja. Na kantonalnim nivoima su izrađene strategije razvoja, ali one u samo uskom smislu uključuju pitanja socijalne inkluzije kroz specijalne programe zapošljavanja određenih ranjivih grupa.Mali napredak je ostvaren u poboljšanju uslova socijalno ugroženih osoba i osoba sa invaliditetomusvajanjem Strategije o izjednačavanju mogućnosti za osobe sa invaliditetom u FBiH 2010. – 2014 i Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici (2013-2017).